Toliko

ponedjeljak, 04.07.2016.

Ne da mi se pisat o vama uopće, ne da mi se. Ne da mi se pisat o tome kako provodim dane s guzom stisnutom u ovu stolicu i ukočenim leđima pred ekranom od kojega ne mogu skrenuti pogled, pokušavam nekad, ali ne mogu dugo gledati u zavjesu. Ni u druge ljude, jer se to može krivo shvatiti. Ni u stol ni u vlastite ruke, ni u papir jer imam osjećaj da nemam privatnosti. Pa ni nemam. Baš me zanima što mislite da sad radim. Naravno da ništa ne mislite, pa ne mislite sada o meni. Ni ne vidite da vas gledam. Skoncentrirani ste na nešto, blago vam se.

Imam toliko toga u glavi, ali kad prislonim prste na tipkovnicu, kad pogledam u ovaj elektronički papir sve se to razbježi na razne strane i sramežljivo posakriva po nekim teško dostupnim kutovima uma. I onda ih moram tražiti i čupati, povlačiti za noge, micat im na silu ruke s očiju, tjerat ih da progovore nešto, da se malo pokažu, izvedu nešto, da izvučem iz njih barem nešto materijala za uposliti prste i zacrniti papir.

Spava mi se.

Gledam vas i voljela bih pisati o vama. Ne pogrdno, ne kritizirati vas. Ne hvaliti vas. Samo reproducirati vašu sliku iz moje perspektive. Ne bih pokušavala uopće značajno zadirati u vaše umove, ne zanima me to previše. Možda to nije u redu s moje strane, al zaista mi to ne pobuđuje znatiželju. Čak me ni ne zanima previše što mislite o meni, iako bih mogla složiti neku skicu. To uvijek ide po nekom sličnom obrascu. Niste previše maštoviti, al kako bih vam mogla zamjeriti, pa ni ne razmišljam ja previše o vama. Sad brbrljam, dosadna sam, znam. Možda bih se trebala nekako prisiliti da me zanimaju više drugi ljudi. Možda je u tome stvar. Od koga da krenem.

Uvijek kad krenem opisivati, zateknem se u nekom umjetnom jeziku koji nije moj i sve je nekako nategnuto. Nemam svoj jezik opisivanja pa se koprcam u nekim tuđima. Nikad prozaika od mene. Al zaista bih htjela malo odmoriti od pisanja o onome što je unutra i okrenuti se malo prema vani. Odmoriti se.

Nevjerojatno koliko ovakav ambijent može jednoj osobi raskomadati pažnju. Rezuckati je, čupkati, rascijepati na hrpu beskorisnih komadića. Čak malo zavidim ovoj desno što se nervira oko nekakve javne nabave već tri dana, jer “ne zna se ko pije, ko plaća”. Javna nabava, što je to uopće? Kad bi se barem ja mogla nervirati oko toga. I oko putnih naloga. I potpisa u mailu. Ne mogu se uživjeti.

Opet sam zazujala. Spava mi se užasno. Pustite me odavde, pa ništa ne radim. Zašto me držite da ne postojim u ovom zagušljivom prostoru pred ovim zamornim ekranom? Svi su odustali od komunikacije sa mnom. Spava mi se. Tko ste vi?

Kad bi me barem netko tako jako stisnuo i iscijedio frustracije iz mene, osjećam se otrovano. Ove glave pred ekranima, zamagljena lica, automobilska buka, ispušni plinovi na suncu, loša glazba na štekatima, poslovna odjeća i sunčane naočale, pekare, banke, još ureda, ružni logotipovi, hrpa logotipova, hrpa besmislenih logotipova, loš dizajn, nedovršene konstrukcije, nedovršeni planovi, besmisleni planovi, besmisleni poslovi.

Toliko razina dosade.

Gdje se sakrila moja kreativnost? Ne da se, previše sam je povlačila po mračnim i nelagodnim mjestima, previše se petljala s demonima, izmučena i umorna, sad me malo izbjegava. Držim glavu iznad vode i nijedna emocija ne želi se dulje zadržati na površini, u strahu da se ne zakačim previše za nju. Iskoči pa pobjegne. Prazna sam i besposlena. Prazna, besposlena. Otplutala sam. Možda i potonem. Nemam se volje držati za ništa. Za ništa. Ponekad mi je to ugodno, ponekad umirem od straha. Jer svijet to ne tolerira. Strah me svijeta. Nisam se snašla. Nisam odrasla, a opet se nekad osjećam tako staro. Oduvijek sam se osjećala staro i premlado istovremeno, ali nikad zrelo. Nikad mirno, nikad čvrsto i prizemljeno. Nikad na mjestu. Nikad usmjereno.





komentiraj (1) * ispiši * #

Zanima me

nedjelja, 26.06.2016.

Napisat ću sad ovo samo da vidim kako izgleda izvana. Moram uhvatiti zalet, jer ne da se loviti ni riječima. Navikla se skrivati od misli, pa je samo ponekad okrznu. Napisat ću da vidim što je, kako će se izmijeniti u dodiru sa zrakom. Zanima me kako će izgledati u slovima, kako će se ponašati na elektroničkom papiru. Zanima me što će se dogoditi kad se istipka to, kako da je nazovem, suzdržana privrženost. Bliskost u rastu koja se boji svojih posljedica. Pažnja koja povlači svoje poteze i dodire, da ne bi svojom snagom zagušila. Ljepota koja se daje na kapaljku, da ne bi iscurila na pogrešno mjesto, da se ne bi spržila i osušila. Prolijevanje nježnosti kroz cjedilo, propuštanje afekcije kroz slojeve filtera. Ljubav pod staklenim zvonom.

komentiraj (0) * ispiši * #

Vizije

Ništa ne možeš predvidjeti i ništa ne možeš uloviti, svaka predodžba samo je priviđenje, a sve vizije samo su bljeskovi. Ako ti se čini da si nešto ulovila za rep, ili da si pak nešto potpuno izgubila i s tim se pozdravila, doći će ti iza leđa i poškakljati te da ti se naruga. Odustani samo. Pusti. Gledaj oko sebe sa znatiželjom. Gledaj vani, pusti to što je unutra da kuha bez tvog stalnog nadzora. Neka unutrašnje krčkanje nadglasa okolina.

Iznimno je teško hodati okolo s takvom sviješću, okupanom suncem i vlagom. Nabujalom, punom vegetacije, životinjica, korova, nametnika, rojeva kukaca. Kako održati pažnju na ičem izvana od tog pustog cvrkutanja i zujanja?

Nemoj skoncentrirati cijeli svoj svijet na ovo što se događa sada, to su sve sitnice koje će s vremenom odlepršati ili potonuti i u nekom drugom momentu, vjerojatno i ne tako daleko, smijat ćeš im se. Nemoj ulagati toliko u trenutak, ne možeš istovremeno gutati prošlost i budućnost i gurati ih u sadašnjost s nastojanjem da ih sve skupa posložiš u neku, tebi smislenu priču. Pusti. Proći će.


komentiraj (0) * ispiši * #

Odgovornost

petak, 24.06.2016.

Šta cmizdriš. Sama si sve kriva. Fali ti životne radosti. Šta se ne smiješ malo više. Kriva si jer se previše trudiš. Kriva si jer ne misliš. Kriva si jer si odsutna. Kriva si jer si zaljubljena. Kriva si jer si tužna. Kriva si jer si hladna. Šta se ne potrudiš malo više. Šta si se stisla. Kriva si jer si sramežljiva. Kriva si jer si ozbiljna. Kriva si jer si neozbiljna. Šta ne pričaš malo više. Ajde šuti više.

komentiraj (0) * ispiši * #

Samo to

ponedjeljak, 20.06.2016.

Samo tipkaj. Eto, sad i to možeš bez većih poteškoća. Ublažavaj tipkanjem nepokretnost i nemoć. Otpuštaj tipkanjem grč i ukočenost.
Zaglušuj tipkanjem zujave, uspaničene misli koje se rasipaju udarcem o zid, koje se zapliću jedne u druge i rasipaju tvoju energiju, iscrpljuju te i ostavljaju ti hrpu smeća zbog kojih ti je još teže kretati se. Nadglasaj tipkanjem natezanja nestrpljivosti, očaja, odustajanja i panike, nemira i umora.

Napisala sam da ću držati glavu nad vodom i da si neću dopustiti utapanje niti maštanje o utapanju, da ću si napuniti glavu i tijelo samo lijepim i ugodnim i plutajućim pojmovima. Pa makar bili i šuplji, plutaju. Ispisivala sam čak sve pozitivne pojmove koje su mi padali napamet na papir lijevom pa desnom rukom, srcem pa umom, ispunjavala sam papir riječima kao što su hrabrost snaga nada strpljivost nježnost ljepota sklad strast optimizam ljubav slavlje. Ispisivala sam ih ne zbog autosugestije i zakona privlačenja i svemira i vibracija i sličnih teorija popularnih filozofija kojima nisam baš naklonjena, ispisivala sam ih da ih malo gledam i da ih se sjetim i da preko znakova, preko forme, možda dođem do njihovih izvora i dijelova mene gdje se kriju pa ih barem malo opipam. Napisala sam i da je lako biti sretna kad si zadovoljna, izazov je biti sretna kad nisi zadovoljna.


komentiraj (0) * ispiši * #

Slušaj me

subota, 18.06.2016.

Slušaj me. Ne moraš ništa reći, ne moraš me gledati, ne moraš izgledati kao da me slušaš.

Možeš i okrenuti leđa, možeš i zatvoriti oči, možeš izgledati kao da si zatvorio svoje tijelo, svoja osjetila za mene, ali slušaj. Slušaj moje disanje. Slušaj moje prste i moje poglede. Slušaj kako te pokušavam obuhvatiti i zadržati njima, prstima nježno, pogledima nešto upornije. Nemoj slušati moje misli, nema ih. Sve je usmjereno na upijanje tebe.

komentiraj (0) * ispiši * #

Ambidekstrija

petak, 17.06.2016.

Stojim i pogledam vas tu i tamo i mislim se imate li vi pojma o čemu upravo moji prsti tipkaju i kakve misli razvlačim po glavi. Čujem vaše glasove koje slušam svaki dan, obrasce vaših rečenica, tonove i poštapalice koje koristite, ali ne slušam. A vi ste odustali od mene kao i ja sama. Tipkam beznačajne gluposti o svom unutarnjem svijetu kojim sam preokupirana jer ne mogu naći zanimaciju u vanjskom i mrzim se zbog toga pa pokušavam svoju frustraciju izbaciti nizanjem bezveznih rečenica po kojima su ne baš previše uredno poslagani moji osjećaji. A to je jedino što imam. Kradu mi svu energiju, svu kreativnost, ometaju inteligenciju, okupiraju tijelo, narušavaju zdravlje, ispunjavaju me i crpe sve iz mene. Kad mi nikad nitko nije rekao da im ne smijem davati toliko hrane i toliko slobode. Barem nitko čije riječi mi nešto znače. Ili samo nisam slušala.

I što sad opet radim? Čekam da prođe vrijeme. Pa da odem na kavu, iako mi se uopće ne ide. Ne pije mi se kava i ne razgovara mi se. Pa o čemu da razgovaram? Što da komentiram? Koje vijesti, događanja? Ideje neke? Druge ljude? Da pričam o sebi? O čemu, pobogu, da pričam? O tome kako već neko vrijeme razmišljam u kojoj ljekarni bih mogla naći zavoje u boji, da ne nosim stalno ove ružne, bijele, medicinske, koji se brzo uprljaju i zbog kojih djelujem bolesnija nego što jesam. Razmišljam o zavojima u boji, o tome ja razmišljam. Jučer sam provela sat vremena pokušavajući zamotati ruku da izgleda što manje neugledno. Gledala sam po internetu zavoje s uzorcima. Eto.

Sjedim u uredu s troje drugih, mladih ljudi (simpatičnih, dragih ali ne previše bliskih) i lupkam po tipkovnici, s jednom rukom u gipsu, neutralnog izraza lica (ili možda samo ja mislim da je neutralno). “Dobro ti funkcioniraš s tom razbijenom rukom” kaže mi kolega. Mrzim riječ ured. Mrzim sve uredsko.

Imala sam jutros neku misao koja me držala, protiv negativnog razmišljanja, a ne mogu je se sad sjetiti. Nešto u stilu kako ništa ne treba shvaćati ozbiljno, ništa, za ništa se kačiti, ničemu davati težinu. Uvijek kad izađem iz kuće poletna netko se sjeti istovariti mi hrpu govana na glavu. I ovo sunce mi pritišće mozak. Ali nećemo o tome. Zapravo mi se ne da pisati ni o čemu što sam već prožvakala u mislima, čak i ako mi se čini dosta bitnim. Uvijek više volim pisati o onome što mi nastaje u glavi dok pišem. A sad moram pisati jer nemam što drugo, doslovno, nemam što drugo raditi osim čekati. Dosta mi je portala, dosta mi je sličica, dosta mi je tekstova za koje nemam dovoljno koncentracije da ih upijam. Ljudi oko mene uvučeni su u svoje ekrane, ozbiljni, napeti, sabrani na jedno mjesto, za razliku od mene, raspršene. Oni su zaposleni za stalno pa se bave bitnim stvarima, rade proračune. Rade excel tablice (excelice, sa zagrebačkim naglaskom na drugom e) planiraju putovanja na kojima će razmjenjivati znanja, iskustva i dobre prakse u suradnji s inozemnim stručnjacima. Odlutala sam. Odmah sam odlutala i izgubila volju za pisanjem. Da barem mogu dobro crtati.

Dakle, ovo je najbolji način na koji mogu iskoristiti ovu situaciju sad, pisanje o ničemu. Vježbanje ambidekstrije bi možda bio još bolji izbor, ali nekako mi nije raspoložena lijeva ruka sad. I malko, samo malko me strah da me netko ne skuži. Ne od ovih mojih, njih nije briga. Strah me da ti ne uletiš naglo ko i uvijek, uvijek s držanjem kao da te čeka hrpa najvažnijih stvari na svijetu za obaviti sad, baš sad nakon što završi ovaj brzinski posjet nama, nabaciš nekoliko važnih natuknica koje nećemo shvatiti i prekineš nas u pola svake rečenice koju pokušamo izgovoriti.

I onda ćeš se zaletiti do moga stola da mi nešto kažeš, tipa da ću zahvaljujući tebi izgubiti četvrtinu ove plaćice koju dobijam jer sam uzela tjedan dana bolovanja zbog rasiječenog prsta, ali ne izravno, naravno, bit će to formulirano u obliku neutralnih uputa koje papire trebam pripremiti i odnijeti u ured ravnatelja, kao da apsolutno ništa iza tih riječi ne stoji, kao da za apsolutno ništa nisi odgovoran, kao da je to netko drugi odlučio, a ti si samo prenio tu odluku i diskretno mi je položio na neuredni stol. I onda ćeš na tom neurednom stolu, pored flaške, naranče, novčaničića za sitno za kavu, papirusina koje nikad ne gledam i moje smiješne, zavijene ruke na mišu, ugledati taj papir s grbavim, lijevom rukom ispisanim redovima slova po abecedi. Bit će to neugodan trenutak, sličan onome kad sam baš uživala u jednoj pjesmi i nisam se na vrijeme trgnula i izvadila slušalice da te čujem što mi govoriš, ali nećeš mi ništa reći. Napravit ćeš facu i skrenuti na uobičajene teme, nabaciti još nekoliko nejasnih riječi prije nego što ubrzano izađeš, ali ponijet ćeš taj prizor sa sobom, i kad se vratiš u svoj prozračni ured gdje svako jutro sam jedeš pahuljice, spremit ćeš ga u onu kutijicu gdje nakupljaš sve moje minuse, i čiji ćeš sadržaj istresti po mom neurednom stolu kad/ako za to dođe vrijeme…



komentiraj (0) * ispiši * #

Staklo

Napisala sam naslov s nekim porivom, al onda sam odlučila da ipak neću pisat o staklu, o lomljenju stakla, o rezanju prsta i o boli koja se ne osjeća. O boli koja je bila minorna prema boli koja ju je zapravo i izazvala, o upaljenim živcima, nestrpljivosti i ludilu. O komadu svog mesa koji sam hladnokrvno namjestila, pokrila maramicom i nastavila prati suđe, o krvi koja je kapala po sudoperu i po parketu i po računima, ali mi i dalje nije uspijevala odvući dovoljno pažnje. Pažnja je već bila razbacana na previše drugih mjesta.

Neću pisati o tome kako mi je bol, koja se nije osjetila, donijela olakšanje jer me natjerala da malo stanem. Jer mi je naposljetku ipak ukrala pažnju i pribavila još malo tuđe. Kako mi je donijela odmor u obliku nesposobnosti. Odmor od grižnje savjesti (mada ne potpuno, jer trebalo je dosta vremena da je otjeram i to u nekoliko navrata, da je ponovno i ponovno šutam nogom i zatvaram joj vrata ispred nosa). Neću pisati o tome kako je moja ozljeda moj alibi i, mada me ponekad stvarno živcira, ona je samo fizička potvrda moje ozlijeđenosti koja mi je trebala da izbjegnem osuđivanje od sebe same. Malo više razumijevanja od drugih. Glupo mi je pisati o tome kako se zapravo ništa nije promijenilo (osim što perem zube lijevom rukom), kako me ništa više ne boli nego ranije i kako nisam ništa manje zakočena nego što sam već bila. Sada se samo vidi. I ovo što se vidi će proći.

komentiraj (0) * ispiši * #

Pisati

četvrtak, 16.06.2016.

Teško je pisati teško je pisati naporno je ne samo za oči nego i za prste a nešto me i u prsima koči, nije mi baš nešto ni u leđima a nije mi ni pretjerano udobno stražnjici.

Treba samo pisati pisati pisati jer ako pišem možda prvo očistim možda prvo istisnem van ovaj gnojni čep otrcanosti banalanosti, ove nedorasle misli koje se još nisu dovoljno naigrale koje još nisu dobile svoje pa me gnjave i ne daju onima većima da se uopće razviju ne daju im da rastu, guše ih u korijenima mliječni zubi koji ne žele da ispadnu.

Moram pisati jer ću se tako očistiti a moram se više od svega na svijetu očistiti.

Očistiti se od banalnosti očistiti se od prosječnih dosadnih i toliko puta nepotrebno ispisanih sentimentalnih gluposti toliko nepotrebnih i bezvrjednih vapaja zbog vlastite nemoći zbog vlastite izgubljenosti straha očaja nesnažaljivosti nespretnosti nesposobnosti nezgrapnosti nedostatka kreativnosti.

Moram se očistiti da ne gnjavim ljude oko sebe da ih ne silim na pažnju da mi daju na vrijednosti koju ja sama sebi ne mogu dati u koju ne vjerujem ako ne dolazi izvana.
Moram se očistiti moram pisati pisati da se prsti zagriju da se nauče da rastope da ispljunu van svo nakupljeno smeće da izbace otrove i postanu vješti počnu izvoditi spretne piruete.
Pisati pisati da se prsti nikad više ne ulijene moraju tipkati a ne samo skrolati i to kako tipkati, tipkanje mora biti kao sviranje najljepšeg instrumenta automatizirano ali i savršeno iskontrolirano savršeno skladno i glatko ali i ružno kad treba, ali samo kad treba, efektno i dojmljivo, istinito.

Prsti moji istipkat ću vas dok se potpuno ne iscrpite dok ne iscijedite iz mene sve klišeje dok vam se ne zgade.
Tipkat ćete toliko da više ništa drugo nećete moći raditi i kad ne budete tipkali svrbit ćete me i drhtat ćete u krizi zbog ovisnosti o tipkanju, vašoj strasti i vašoj najvećoj svrsi, tipkat ćete i umjesto mene i ja možda tu više uopće neću trebati biti prisutna i odmorit ću oči i odmorit ću mozak i srce i samo ću uživati u zvuku savršene glazbe tipkanja.
I neću se više nikad gnjaviti formom i neću više nikad zastajati i podizati glavu ne znam točno ni zašto prema prozoru ili zidu i okretati očima u automatskoj gesti razmišljanja u nastojanju da nešto oblikujem izbrusim, sve to vi ćete raditi umjesto mene. Neće biti općih mjesta jer to ionako ne postoji odnosno sve su danas već opća mjesta pa se taj pojam i poništava pa se nećemo više njime puno opterećivati i nećemo ga se bojati.

Prsti moji surađujte sa mnom i obećajem, volit ću vas najviše na svijetu vi ćete biti moj spas.
Zajedno izgradit ćemo tako lijepe strukture i naći ćemo svoje oblike i svoje boje i svoje materijale i teksture najprirodnije moguće i kada dođemo do njih samo ćemo ih izvući vani na svijetlo i zrak i vodu i dati im prostora da rastu da se izlijevaju na najljepši mogući način i samo onako kako je njima prirodno i ući će u svijet i dotaknut će ga. I uplest će se u njega i svijet će tako lijepo zadrhtati.


#lauramakabresku

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Arhiva >>